utorak, 18.09.2007.
Prijatelji
|
Prijateljstvo je tema koja nas prati cijeli život. Ljubavi u nekim razdobljima ima, u nekima nema, no prijateljstvo je uvijek nešto čemu razmišljamo i analiziramo. Zanimljivo je kako u djetinstvu lako stječemo prijatelja. Obično su to ljudi koji žive do nas. Prihvaćamo ih bez obzira na njihove karakteristike, naučimo živjeti s njima. Kasnije se, uz koju casu alkohola kunemo u vječno prijateljstvo, nešto neraskidivo. No početkom posla te veze polako slabe, a neki se i jako razočaraju. U braku u prvi plan izbija bračni drug i djeca, prijatelji postaju roditelje prijatelja naše djece. Stare veze pokušavamo održati kumstvima. Koliko god mi se trudili vremena je sve manje, a na kraju života sa smrću prijatelja polako se gasi i naš život. Ono što mi je uvijek bilo zanimljivo kod prijateljstva je koliko čovjek zapravo može imati prijatelja. Siguran sam da postoji određeni kapacitet, preko kojeg ne ide i da s godinama opada. Od poznanika i kategorije frendova (korak dalje u zg žargonu) prijatelji se razlikuju koliko vremena u njih čovjek ulaže. Nažalost, obično ga nema dovoljno i prijateljstva pucaju. Isto tako teško je sklopiti neka nova prijateljstva da ne naštetete nekim starima. Često se zateknem u situaciji da bi želio s nekim biti prijatelj, provoditi vrijeme s nim, no opet zbog udaljenosti, nepostojanja dodirnih mjesta (mjesto stanovanja, posao, djeca, sport...) teško je to postići. Racionalno govoreći neka su prijateljstva unaprijed osuđena na propast, no bez obzira na taj neminovni kraj volim taj osjećaj stjecanja novih prijatelja. Osjećaj poput zaljubljenosti, kada čovjek poželi dati najbolje od sebe. |
četvrtak, 13.09.2007.
Kako se natjerati nesto napisati
|
evo samo da mi ne zatvore blog, a taman sam dobio zelju nesto ponovo pisati |
petak, 23.03.2007.
Zašto je bolonjski proces dobar
|
U zadnje vrijeme sam čuo i pročitao dosta kritika o bolonjskom procesu u Hrvatskoj. I sam sam ga često kritizirao jer se vide očiti nedostaci, no mislim da treba vidjeti i pozitivne strane. Još od Zvoninog posta, razmišljam zašto nisam a priori protiv toga procesa. Mislim da ne mogu biti u potpunosti protiv njega, jer on daje priliku da se neke stvari i raspored snaga promijeni.. Kako sam kao i Zvone FER-ovac, pokušati ću dati prikaz stvari iz perspektive zaposlenika fakulteta u Unskoj. Loše stvari bolonjskog procesa su manje vise poznate: nedostatak profesora, asistenata i prostora, te pad kvalitete studija koji sve više počinje ličiti na školu. Ono što je dodatni problem je definitivno da se ušlo u to bez plana, a pogotovo je strahovito teško s ovim omjerom broja studenata i nastavnika. Definitivno je trebalo u početku smanjiti broj studenata na plaćanje jer su uz ponavljače zagušili sustav. No da li je sve tako crno i da li treba čekati da se sustav sruši sam od sebe ili treba iskoristiti ovo stanje za promjene. Svima sada stari sustav izgleda puno bolji i atraktivniji, no da li je on u stvari to i bio? I kakav je bio taj stari sustav? Učilo se puno toga, gotovo spremalo svakog za potencijalni budući znanstveni rad, iako za to nema potrebe. Ta znanja i nisu bila od prevelike koristi za stvarni posao, no ostao je jedan inženjerski način razmišljanja koji ukomponiran sa prirodnim talentom ljudi koji završe fakultet (samo 7% populacije) je vodio da su ti se ljudi snašli na poslu. No ono što je bio najveći apsurd u cijeloj priči je to da i oni kojima bi to znanstveno znanje moglo biti korisno kada bi došli na posdiplomski našli su se razočarani jer novih znanja tamo nisu mogli naći, a magisteriji i doktorati su se odugovlačili u vječnost. Na fakultetu je postojala gomila istih predmeta, svaki Zavod je funkcionirao kao zasebna autonomna jedinica bez puno kontakta s ostalima, metodika nastave je bila zastarjela i mogao su proći fakultet bez da si slušao predavanja koja su bila monotona. Svako je prije svega vodio računa o svom privatnom biznisu, profesorska mjesta koja jamče sigurnost do kraja života su se gotovo nasljeđivala i morao si biti veliki političar da dobiješ jedno od njih. Znanost i kvaliteta nastave nisu bili kriteriji. Sa studentima se samo sporadično radilo na osnovu pojedinih inicijativa. Nemojte misliti da su krivi ljudi koji su radili na fakultetu, kriv je sustav koji je jednostavno gurao ljude u takvo ponašanje. Zašto mislim da je bolonjski proces dobar. Zato što donosi promjenu, tjera ljude u drugačije razmišljanje, problemi ljude tjeraju na aktivnost. Ako danas pogledate fakultet, on liči na košnicu, gdje se svi nekud žure, profesore koje ste mogli vidjeti samo pojedine dane u mjesecu, cijelo vrijeme su tu. Suočeni s ogromnim brojem studenata ljudi počinju razmišljati o novim metodama nastave poput e-learninga koji će im olakšati rad, postoji cijeli rat studenata organiziranih preko fer2.net i asistenata kako što lakše proći ispit s jedne strane i kako onemogućiti prepisivanje ili ga učiniti neatraktivnim. Iako na prvi pogled izgleda da je taj rat loš, on je u stvari jako dobar jer potiče kreativnost s obje strane i ako ništa drugo svi će morati steći razinu informatičke pismenosti, a i naučiti dosta o sigurnosti. Pozdrav fer2.netu ;). Isto tako konačno se na fakultetu počinju zapošljavati ljudi koji će raditi administrativne poslove, jer asistenti to više ne stignu. Profesorima i asistentima studenti sada trebaju, jer trebaju pomoć u kreiranju nastave i alata koji bi ju olakšali. Smišljaju se metode kako privući studente, jućer se skupilo 60 –tak studenata koji su rekli da žele raditi nešto kreativno, postoji puno više razgovora među Zavodima, barem na razini asistenata jer sada postoji zajednički neprijatelj, novi sustav koji ti uzima dragocjeno vrijeme. Ne manje bitno je vidjeti kako se političari trse pričati o obrazovanju i obećavati povećanje plaća i više novaca za sustav. Oni to danas moraju, bez obzira kojoj stranci pripadali. Morati će se početi zapošljavati više mladih ljudi jer inače će se sustav raspasti. Sve to će donijeti promijene i obrazovanje kako je nekad bilo više neće postojati. Koliko će ono biti bolje mislim da prije svega ovisi o ljudima koji ga sada kreiraju. A pogotovo je bitno kako će biti koncipirana posdiplomska nastava. Uz sve probleme koji postoje i koji se moraju pod hitno rješavati, mislim da je sada prilično zanimljivo raditi u znanosti i da novi sustav ne mora biti nužno loš. |
subota, 17.02.2007.
Slavoj Žižek
|
Bilo je to prije dva tjedna. Nedelja, poslije ručka, taman za pogledati Stankovića ako ima nešto zanimljivo na TV. Na ekanu živopisni čiča koji govori rafalno i naizgled izgleda zbunjeno. No, to je definitivno samo izgled. Ako niste, pogledajte ga na youTube.Bilo bi šteta to propustiti. |
utorak, 30.01.2007.
Umijeće ratovanja
Postoji jedna mala knjiga kineskog generala Sun Tzua, napisana prije koju tisuču godina, a koja se zove umijeće ratovanja. Iako je zadnjih godina jako popularna i mnogi se vole hvaliti da su je pročitali i danas se pokazalo kako načela koja su u njoj jednostavno prikazana se ne primijenjuju. Danas smo izgubili utakmicu protiv Francuza u rukometu. Zasluženo. Utakmicu smo izgubili prije nego što smo ju počeli. Izgubili smo ju zbog nedovoljne pripremljenosti i očitog nedostatka trenera koji ima autoritet da vodi utakmicu, zbog pogrešne procjene i poštenja igrača koji su željeli pobijediti na način da pobjede sve. No za pobjedu, srce u junaka nije uvijek presudno.Vratimo se par dana ranije na utakmicu protiv Španjolske. Utakmicu smo počeli pametno, odmarajući najbolje igrače, iako mi nije bilo jasno kojeg vraga je Petar Metličić bio u igri. Gubili smo, no u drugom poluvremenu smo krenuli s najboljima i pobijedili, iako nam to nije bilo oportuno. Svaka čast momcima na hrabrosti, no mislim da smo trebali biti pametniji i odigrati cijelu utakmicu s drugom momčadi. Da smo i pobijedili danas bi ako ništa drugo bili odmorniji. To je bila velika taktička greška, no i pokazatelj da Lino ne vuče konce ove ekipe. Koji su to bitni faktori utjecali da izgubimo današnju utakmicu? Prije svega jer smo igrali protiv Francuza. Ekipe koja nam nikako ne leži i koja valjda jedina ima pozitivan skor s nama. Zašto nam ne leže. Ne leže nam zbog toga što igraju čvrstu obranu u sredini, upravo tamo gdje smo mi najjači. Ono što takva obrana i slučajno propusti, sjajno obrani njihov golman. No i mi imamo sličnu obranu i danas golmane koji su možda samo koju loptu manje obranili. Ono što je danas bila prevaga na njihovoj strani je bilo njihovo desno krilo Abalo koji nas je uništio. Protiv ovakvih obrana se može igrati samo kvalitetnim krilima ili brzim kombiniranjem u sredini. Francuzi su imali danas ovo prvo. Kaleb na lijevom krilu nije imao niti jednu šansu za gol, a Đomba je bio neprecizan. Kada smo mi konačno pokušali zaustaviti Abaloa ostala je rupa u sredini koju je iskoristio Karabatić i time je utakmica bila gotova. Ono što je i prije utakmice bila činjenica je to da su nam krila u lošoj formi. Drugi ključni faktori gubitka su umor i nervoza. U kombiniranju smo izgubili nekoliko ključnih lopti koje je Abalo pretvorio u pogotke, a nervoza u obrani je dovela do nepotrebnih isključenja. Slušao sam danas puno komentara o tome kako je kriv sustav natjecanja. Takvo razmišljanje je gubitničko. I drugi su imali isti sustav, trebalo je pametnije rasporediti snage. Jedna od po meni većih grešaka je nedovođenje Buntića ili sličnog na desnom vanjskom, koji je mogao odmoriti Peru Metličića u "malim utakmicama", ne narušavajući koncepciju igre. Pero je ključni čovjek ove momačadi i u obrani i napadu, a Buntić bi mogao odigrati njegovu ulogu lošije od njega, ali se ne bi previše mijenjao sustav igre. Nešto poput onoga što godinama radi Ajax u nogometu, traži igrače za sustav. Svaka čast mladičima poput Duvnjaka, ali mislim da je bolje da smo imali još nekog na Perinoj poziciji. Očita je bila pogreška i to što je Dominiković počeo igrati tek danas, a idealna je prilika bila za to je bila utakmica protiv Češke. Ionako veliki emotivac, danas nije bio koristan i nije se snašao. Zadnji razlog, koji je po meni najvažniji, je to da očito da je u ovom stručnom stožeru falila osoba koja bi imala funkciju Irfana Smaijlagića u Ateni i Portugalu. Falila nam je ta doza smirenosti koja bi bila protuteža Linovoj zapaljivosti. Šteta što smo izgubili, jer smo s malo više razboritosti, a malo manje srca, mogli biti prvaci. Mislim da smo imali možda najjaču ekipu do sada, ali eto imamo najlošiji rezultat u zadnjih nekoliko godina. Nadam se da će shvatiti koliko je važno biti peti na ovom prvenstvu i otići na Olimpijske igre. Iako iskreno, skeptičan sam po tom pitanju. Naše momčadi se obično u ovakvim situacijama raspadnu, osim naravno legendarne 1998 i nogometa. Da li ćemo se ikada promijeniti i pokušati naučiti nešto iz Umijeća ratovanja ili ćemo se opet žaliti na nepravdu, suce, sustav? Ima neke romantike u tim časnim porazima, ali mislim da je vrijeme da naučimo i pobjeđivati mudrošću i taktikom, ne isključivo srcem i tehnikom. |
ponedjeljak, 22.01.2007.
Roberto
|
Prohladan, kišni dan u Zagrebu. Dan kada biste najrađe ostali doma. Danas idem u Labin na sprovod kolegi. Roberto je zajedno sa suprugom i krćerkom poginuo u nesreći u petak. Mislim da do sada nisam bio na sprovodu na kome nije padala kiša. Roberta sam poznavo desetak godina. Većinu vremena površno, sretali smo se u hodniku uz kratak pozdrav. On se bavio većinom nastavom, a ja komercijalnim poslovima tako da nismo imali zajedničkih točaka. Bio je jedan od ljudi koji vam se možda ne doapdnu na pri pogled, ali jednom kada ih upoznate shvatite o kako se sjajnim ljudima radi. Kada sam se i sam počeo više baviti nastavom, naši susreti su postali sve srdačniji i duži. Dosta često smo se znali zadržati na parkiralištu ispred fakuteta raspravljajući kako promijeniti nešto u sustavu. Kao predstavnik asistenata u fakutetskom vijeću, Roberto je bio žestok borac za prava novaka i asistenata. Iako to nije politički oportuno otvrao je teme koje su mnoge mučile, ali nisu se htjeli zamjerati. Bio je jedan od onih ljudi koji probleme pokušavaju rješavati hrabrošću i borbom, osobinom tako rijetkom u ovoj državi. Često je i mene savjetovao koje poteze je najbolje vući. Isto tako jako se trudio oko nastave i nije to shvaćao kao posao koji tek treba odraditi. Svojim sposobnostima je mogao raditi gdje je htio, no on je volio fakultet, istraživanje rad sa studentima. Studenti su ga jako poštovali. Iako je izgledao ozbiljno, znao se i zabaviti. Ostati će u sjećanju njegovo legendarno sviranje klavira na Simpoziju industrijske elektronike, na kraju veceri, kada su ostali samo studenti i asistenti. Nažalost, otišao je čovjek koji je mogao još puno toga dati. Poginuo je na dan kada je postao docent, stepenica koju mu je omogućavala da ostvari svoje ambicije i želje za jednim novim i boljim fakultetom. Roberto, počivao u miru. |
petak, 19.01.2007.
5 stvari o meni koje ne znate
|
Kada me vec Stefi uvalila, a nju ne mogu odbiti, pišem ovaj post. Ovako nešto nisam pisao od osnovne i spomenara, a to je stvarno bilo davno. Razmišljam što napisati, ima toga dosta tamnog kao u svakog Škorpiona... 1. Politika. Nikada nisam za sebe mogao reći da li sam desničar ili ljevičar. Možda više naginjem onim prvima, no na rijetko kada na izborima dvaput glasam za istu stranku. Do sada sam glasovao za četiri stranke. Sve su navodno oko centra. Jednostavno pokušavam gledati koje rješenje mi se u tom trenutku čini najbolje za zemlju. Možete misliti da sam konvertit, no sebe više smatram pobornikom evolucije koji razmišlja da ne postoji samo jedna apsolutna istina i obožava promjene. 2. Trava. Danas je gotovo moderno pričati o drogama koje čovjek probao u životu. Ja nisam niti jednu. Ne treba mi neko priznanje za to. Jednostavno mi je bio gušt biti drugačiji, to je moj odabir i nikad ne moraliziram o tome. Jednom sam i kupio s frendom travu da probamo i to. Zapravo on je jedini čovjek moje generacije, a da ju isto nije probao. No toliki smo majstori bili da nismo uspjeli ni smotati. Ipak nam nije suđena :) 3. Krv i nesvjestica. Gotovo kao stereotip pripadam onoj skupini visokih ljudi koji kada vide krv u zdravstvenoj ustanovi, počne se rušiti. Doduše nikad nisam spektakularno pao, ali znam pobijeliti i otici do prozora po zraka. Na L. porodu sam bio i jako sam ponosan na to. Mama me molila da ne idem da se ne srušim i da budem veća šteta nego korist. Ipak, otišao sam i sve je prošlo sjajno. Doduše ponio sam maramice od mentola za krize :) 4. Brat. Iako sam cijeli život živio kao jedinac, imam brata, zapravo polu-brata kojeg nikada nisam upoznao. Par puta sam i pokušao doći do njega, ali nisam uspio. Po zadnjoj informaciji koju sam dobio, ni policija mu ne zna trenutnu adresu. Svejedno, to me ne opravdava. 5. Dva mosta - Most mladosti i Most slobode, dva mosta koja povezuju stari dio grada i Novi Zagreb. Uz Savski i željeznički most, ta mjesta su posebno važna u životu svakog Trnjana. Jedan je za mene meni predstavljao život, drugi smrt. Pod jednim proveo sam brojna popodneva djetinstva razmišljajući i maštajući, pokraj njega sam bio na prvim koncertima, primio se u omladince, na klupama pored njega sam običavao se izležavati na suncu, biti sa curama i frendovima, slušati "Sport i glazbu", igrati nogomet na njegovim livadama. Pored tog mosta rođen je i moj otac. Pored onog drugog je završio njegov život. Evo nadam se da sam odradio svoju zadaću. Slijedećih pet za koje mislim da do sada nisu bili su: Darlene Klax Futilni - može svaki po jednu :) Eden i Cruz Borgman |
nedjelja, 07.01.2007.
Potrošačko društvo
|
Dobro raspoloženi I. i ja se vraćamo iz posjete mom bratiću i obitelji. Razmišljamo kako su stvari funkcionirale nekad, dok smo bili djeca. Odlazak u trgovinu. Kao djeca išli smo u trgovinu iz dva razloga. Redovna kupovina kruha i mlijeka ili nabava cuge kada iznenada dođu gosti. Kupovina kod dolaska gostiju je bio ritual za sebe. Uzmes mrežasti ceker ili platnenu torbu nabacaš par flasa od Jamničke, možda i kole, dosta flaša piva i pokoja boca vina. Nekako to prebaciš preko ramena, osmjehujući jer su ovaj put zaboravili Traubisodu ili Inku čije su boce bile teže prazne, nego neke druge pune. Polako se zaputiš u obližnji dućan. Ulaziš, teti na blagajni prijavljuješ i odlažeš prazne boce. Ona samo kimne glavom. Mislim da na kraju nitko nije ni znao koliko si donio. Odlazak u dućan je značio i to da ćeš kupiti Stil ili Swing, omiljena pića i kopije Fante i Sprite za koje tada nisi ni čuo, pokoju kutijicu bombona i obavezni Gringo. Gringo je bio prašak za mješanje s vodom za pravljenje soka, pakiran u malim vrećicima. Zapravo nisam još sreo nekoga tko je radio sok od njega. Ritual konzumacije se svodio na polako lizanje dlana na koji bi se istresao prah i kasnije legendarno crvenjenje ili žutenje jezika od istog. U trgovini je bilo toliko prostora da se bez problema prolazilo izmedju polica, a da je bila lopta mogao se i nogomet zaigrati. Pokupiš prvo mineralne, sokove i pivo. Slijedi vino. Ako se kupovalo kvalitetnije, to je bio Babić kao crno, a Kutjevačka graševina kao bijelo i to je to. Odlazak na blagajnu i prebacivanje torbi preko ramena i polagani povratak kući koji bi obično još bio produljen partijom nogometa s dečkima ispred zgrade, osim ako gosti moraju baš tada doći. Svakodnevna kupovina je bila gotovo ista s ipak jednim velikim izuzetkom. Kupovina mlijeka. U to vrijeme većina mlijeka je bila u nekim plastičnim vrećicama te se moralo prokuhavati pri čemu bi se stvarao onaj mrski skorup. Na tvoje odbijanje da i to popiješ s ostalim djed i baka bi ljutito odmahivali i mrštili se. Zapravo najbolji dio su bile te vrećice. Vjerojatnost da uzmes vrećicu i da do dolaska kući ostane svo mlijeko u njoj je bila ranga ostanka Dinama u Europi preko zime. Već u samom hladnjaku bi se odvajale vrećice koje su puštale. Obično je slijedio stručan pregled stiskanjem u sredini i provjeravanjem da li pušta na krajevima. Ako je taj test prošao, krenulo se prema blagajni. Obično bi putem ostajali tragovi kaplji mlijeka. Ako je vrećica i to preživjela, ostao je zadnji dio puta, povratak kući. Obično bi putem odlučila popustiti i valjda ništa mi nije bilo mrskije, nego kada se razlije po kruhu. Tada i nije bilo vrećica da se posebno stavi mlijeko u njih. Mame su čak znale i prati te obične plastične vrečice. Još uvijek se sjećam jednog Nedeljnog popodneva u kojem je bio prilog o Bugarskoj gdje su koristili cijevi izrađene od spojenih iskorištenih vrećice od mlijeka za izradu sustava za navodnjavanje, a evo kod nas se sve baca... Malo me puknula nostalgija, ali tako to dođe. Kada pogledam unatrag, osim naravno bezbrižnog djetinstva, najvažnija stvar je bila vrijeme, kojeg je bilo napretek. I mislim da u povijesti ljudi nikad nisu imali toliko slobodnog vremena kao u tih zadnjih 20 godina socijalizma. I da, opet si kupite platnene vrećice i idite s njima u nabave. Ovog plastičnog smeća ima i previše. |
utorak, 26.12.2006.
Kako do bora, drugi put
|
Nekako ove priče o borovima već postaju tradicija. Nekadašnju žurbu kupovine bora zamijenila je spokojnost i saznanje da cemo lagano otici u rasadnik odabrati i veselo vratiti kući. Ove godine smo se K. i ja puno bolje pripremili. Kako je prošle godine još danima usisavao auto od iglica i zemlje ove godine smo nabavili velike vreće u koje smo odlučili potrpati borove. Iako tehničari i puni znanja da nam navigacija nije prošli put baš bila sjajna, odlučni smo ujutro krenuli bez da smo provjerili kuda treba ići. Odlučili smo to učiniti po sjećanju i onoj Marinkovićevoj "pitaj seljaka". Uz pokoje krivo skretanje i dosta pomoći voljnih mještana, lako smo pronašli put. Zapravo čak se i nismo, onako muški, previše oslanjali na snalažljivost, nego gdje smo god našli nekog naizgled pouzdanog pitali smo ga za put. I. bi bila ponosna na me da je bila s nama. Dolazak u rasadnik i razočaranje. Izgledao je opustošeno, većina borova posjećena ili izvađena. Ulazimo u zgradu pitamo za borove, žena nam kaže da se samo odaberemo koji hoćemo, no da eto ih nije ostalo puno jer su prošli tjedan iz Caritasa uzeli većinu. Za razliku od prošle godine, nažalost nije bilo hladno već smo lagano gacali po zemlji razgledavajući borove. Srećom smo se već iskusno obukli. U meni je naravno proradio i spomen na vojničke dane i blato oranica i šumaraka oko Koprivnice na temeljnoj obuci. Lagano gacajući našli smo par obećavajućih primjeraka, no nažalost imali su neke upozoravajuće trakice na sebi. Naši strahovi su se ostvarili, bili su rezervirani. Već smo razmišljali o tome da malo trakice zamijenimo i stavimo ih na neke druge borove, ali ne bi se dobro osjećali s time. Na kraju sam se teška srca odlučio za jedan odrezani. Šef mi je par dana ranije rekao da što se tiče šumara time se ne čini ekocid jer su ti borovi isključivo i namijenjeni za božična drvca. K. je dopao jedini kvalitetni sa zemljom koji je ostao. No tu počinje zaplet. Nisam vjerovao kada je četvero radnika Hrv. šuma krenulo da izvadi taj borić. Prije svega nije im se svidjela ideja o vađanju, oni bi ga ipak rađe ispilili. Čuo sam da bebe vole samo svoju dudu, da vojnik ima omiljenu pušku, da tenisači imaju svoj poseban reket, no prvi put sam čuo da neko ne može iskopati bor, jer eto nema svoju "štihaču"? Tu su već krenule filozofske rasprave, bacala se upaljena motorka na pod i ljutito odlazilo. Nekako na kraju najsmireniji je uspio iskopati taj bor. Još smo mi imali namjeru da nam ga provuku u mrežu, no na njihovim licima vidjelo se da bi im to bio prevelik stres za taj dan, tako da smo ipak odustali od toga i ubacili bor u auto i krenuli put zg. Ovaj put nismo odlučili tražiti kratice da izbjegnemo gužve, nego smo ravno išli do prve ceste koja direktno vodi u grad. Ovaj put sve je trajalo jako kratko. Borovo smo odbacili kući, presvukli se, očistili cipele i krenuli na posao. I kada sam već pomislio da je to kraj ovogodišnje priče s borom, uslijedila je njegova instalacija na Badnjak. Kako nisam imao baš neko naročito postolje i alata, a nije mi se dalo žicati sjekiru po zgradi, to je potrajalo. Najgore je bilo to, da koliko sam ga god šarafio i namiještao, bor je stalno padao. I. je bila na rubu, već su pale i kritike tipa da se sve radi u zadnji čas i kako je vidjela par sati prije susjeda na 3. katu kako je već sredio bor. No ipak s malo razmišljanja sam našao spasonosnu formulu, rješio nepotrebnu nervozu i obranio čast glave obitelji. Što će biti slijedeće godine? Nažalost u našem dragom rasadniku će početi saditi jasene i hrastove jer su isplativiji, no otkrili su nam da ima rasadnik i na drugom kraju grada koji će i dalje uzgajati borove. Čak smo dobili i par novo zainteresiranih za ovu avanturu. Imam osjećaj da ćemo za koju godinu organizirati i cijelu karavanu. Ono što mi je u cijeloj priči najdraže je to da taj dan radim nešto drugo, jutro nabave borova ne teče kao svako drugo jutro i tog jutra se obično s veseljem sjećam. Nažalost, shvatim da previše jutara potrošim da budem efikasan, "getting things done", a nažalost malo radim toga što me veseli. Zbog toga ću sigurno i slijedece godine ići po bor u rasadnik. |
subota, 25.11.2006.
Decentralizacija sveučilišta
|
Nakon manje-više završene diskusije o školarinama krenimo na treću priču iz trilogije o visokom školstvu. I dalje bih rado čuo vaša mišljenje, pogotovo iskustva onih preko bare (Cruz mislim na tebe :) ) i svih ostalih izvan RH. Jedno od rješenja problema trenutnog stanja u visokom školstvu je definitivno njegova decentralizacija, pomlađivanje i konkurentnost. Konkretan primjer kako bih to ja napravio je tema ovog posta. Zašto ne bismo u okviru zadarskog sveučilišta napravili novi tehnički fakultet, koji bi se temeljio na računalnim znanostima i elektrotehnici, a u budućnosti i strojarstvu, brodogradnji, a možda i biologiji i ostalim prirodnim znanostima. Ova dva područja sam odabrao zato što definitivno manjka kadrova iz ovog područja, zato što smatram da opremanje prostora pogotovo za računarstvo ne zahtjeva prevelika sredstva, a uostalom i sam potječem iz tih struka i najbolje znam trenutnu situaciju i moguće probleme. Mislim da za početak ne bi trebalo ni graditi neku posebnu zgradu već bi se mogle iskoristiti postojeće vojarne kojih ima poprilično oko grada a ujedno bi se mogao organizirati i studentski dom. Zadar sam odabrao zbog toga što mislim da je trenutno jedan od perspektivnijih gradova koji je udaljen manje od dva sata od Zagreba, Splita ili Rijeke, zato što je na moru što je za studente privlačno, ima lijepu jezgru i prostor za širenje, te ne manje važno ima filozofski fakultet kome bi ovaj tehnički pomogao da popravi odnos studentica i studenata. Jedan od izbora bi svakako mogao biti i Dubrovnik, Pula, Osijek ili Varaždin, no možda za fukultete nekih drugih struka. Razmišljajući kako da privučem ljude da odu u Zadar, učinio bih slijedeće. Ponudio bih posao mladim docentima i asistentima koji po fakultetima i tako čekaju da neko umre ili ode u penziju da oni mogu doći do izražaja ili mjesta. Ponudio bih im novce za opremanje labosa i inicijalna sredstva za prve dvije godine za novake i opremu, no nakon toga bih očekivao da barem 30 % sredstava za opremu i ljude ostvare kroz znanstvene projekte s državom, EU ili s privredom. U ustroju fakulteta u računovodstvu i pravnoj službi bi radili ljudi čiji posao bi bio i vođenje računa o raznim grantovima i projektima o čemu bi za razliku od dosada ovisila i visina njihovih plaća. Fakultet bi morao biti ustrojen u potpunosti po Bolonjskom procesu pri čemu bi mu ostavio nešto više fizičkog prostora od recimo 150 studenata na godinu koliko bi država plaćala mjesta, da ima mogućnost upisati više studenata na plaćanje i tako doći do dodatnih sredstava. Isto tako nastavnici bi morali organizirati i barem jednu grupu nastave na engleskom koju bi mogli pohađati i strani studenti. Zbog potrebe za novcima na znanstvenim projektima ovakav fakultet će morati voditi i kvalitetni doktorski studij. Kao posebnu pogodnost dio prostora bih ostavio za spin off tvrtke zainteresiranih djelatnika koji bi imali mogućnost istraživanja i otvaranja firmi i koje bih podržavao do njihovog komercijalnog ostvarenja nakon čega bi fakultet neko vrijeme imao određeno suvlasništvo u tvrtkama. Plaće u tome dijelu ne bi bile velike, no omogućili bi se ljudima uvjeti da pokušaju realizirati ideju. Ako ne uspiju čekalo bih mjesto na fakultetu. Isto tako poticao bi otvaranje tvrtki iz istog područja u neposrednoj blizini fakulteta čime bi imali mogućnost suradnje, gdje bi imali studente za povremene poslove, a koji bi istovremeno na taj način stjecali iskustva. Naravno da bi istu mogućnost dobivanja sredstava od države za opremanja labosa na fakultetima i inicijalna sredstva omogućio i ostalim znanstvenicima, no isto tako uz uvjet da nakon 2 godine sami skrbe o 30 % troškova s projekata. Mislim da bi tako jedan mlad i poletan fakultet nakon kratkog vremena prikupio i zainteresirane studente koji bi željeli učiti na jedan nov način i u zanimljivom ambijentu. Osobno mi je žao što sam ostao u zg na studiju jer mislim da studirati treba dalje od svoga rodnog grada i da mlade ljude treba stavljati u situacije koje im nisu najugodnije, no u kojima im se otvaraju mogućnosti. Povećanjem interesa za ovaj fakultet stvorila bi se i konkurencija postojećim fakultetima što bi u konačnici i njih natjerala da promijene ustaljenu praksu. Na fakultetu uopće ne bih imao klasičnih računalnih učionica. Zapravo ne bi imao niti jedan PC u zgradi. Sve bi se temeljilo na jakim serverima i sustavima za pohranu podataka, te pristupu mreži iz svakog kuta kampusa, te pristupi clusteru na recimo IRB-u. Mreži bi se pristupala preko laptopa i ručnih računala. Ne bi bilo klasičnih telefona i televizije, već sve preko IP-a, a u dogovoru s dobavljačima bi osigurao povoljnu nabavu laptopa za studente, nastavnike i fakultet. Na ovaj način troškovi opremanja bi bili minamalni. Financiranje bi bilo većinom od strane ministarstva u početku, no kasnije bi sve više se zasnivalo na principu školarina o kojima sam pisao u prošlom blogu i projektima. Isto tako nisam nesklon ideji javnog privatnog partnerstva u ovom slučaju. Ako u zg postoji nekoliko ekonomskih visokih škola, zašto ne bi u RH postojao i jedan tehnički fakultet. Ovakav projekt bi doveo i velik broj ljudi raznih profila u grad Zadar. Osim studenata, nastavnika i došle bi i zaintereseirane tvrtke, a isto tako bi se zaposlio i velik broj domaćih. Vjerujem da bi ovakvoj ideji bilo jako puno otpora zbog lobija postojećih fakulteta koji bi objašnjavali da nema potrebe za novim fakultetima. Ali ako je činjenica da trenutno ima studenata uz plaćanje gotovo isto kao i onih redovnih, da fizičkog mjesta na fakultetima i nastavnika za njih zapravo i nema, a da usprkos tome nema dovoljno stručnjaka toga profila, ne vidim razloga zašto ne omogućiti takvo nešto. Pogotovo što su promijene jedini način da i postojeći fakulteti imaju u budućnosti imaju posla i kvalitetne kadrove. |
subota, 11.11.2006.
Školarine
|
Počeo sam taman pisati blog što bih sve promijenio u visokom školstvu, no svaki put dođem do točke koju nikako ne mogu preskočiti, a to su školarine. Bojim se da se nikakva veća reforma bez istih neće moći provesti. Iako sam osobno za održavanje uloge države u nekim sektorima poput zdravstva, energetike, transporta i sam sam uživao blagodati besplatnog visokog školstva mislim da bi i u naš sustav trebalo uvesti školarine. Na taj način bi se u sustav slila sredstva koja bi omogućila pomak iz sadašnjeg stanja i povećati konkuretnost. Kako imam nekoliko ideja i razmišljanja, a nisam skroz siguran koje je pravo htio bih čuti vaše mišljenje dragi moji čitatelji. Pogotovo onih pasivnih. Prije nego što krenete naglo ispisivati stranice par napomena koje vam mogu možda pomoći J - Činjenica je da naš sustav obrazovanja ne izbacuje dovoljno visokoobrazovanih i da po sadašnjim uvjetima i resursima teško da će uspjeti i u budućnosti - Plaće su, pogotovo za one koji se bave npr. tehničkim znanostima premale u odnosu na industriju i prodaju što vodi osiromašenju fakulteta - Jasno je da veliko povećanja sredstava od države se ne može očekivati - Kako većina novaca odlazi na plaće malo se može raditi na povećanju opremljenosti i stimuliranju znanstvenog rada kojeg gotovo da i nema - Problem je barem u najvećoj mjeri spriječiti da se siromašnima onemogući školovanje - Bez povećanja obrazovanosti i ulaganja u znanost dalji razvoj nije moguć. Nemamo još puno za prodati - Kako spriječiti da školarine odu previsoko - Da li školarine ostaviti i povećati samo onima koji studiraju za osobne potrebe i onima koji ne polažu u roku ili svima? Ako da, kako pravedno odrediti te kvote |
nedjelja, 22.10.2006.
Bolonja
|
Bolonjski proces je za mene stvarnost koja se dešava svaki dan. Pokušavajući pokrpati organizaciju nastava, laboratorijske vježbe i kontrolne zadaće se održavaju do kasno u noć i vrlo često subotom. Iako se nakon dosta godina ponovo otvaraju nova novačka mjesta, ljudi i resursi trenutno najveći problem cijelog procesa. Dobar dio ce vjerujem otići s fakulteta što prije. Najmanje je zapravo opterećenje na profesorima koji gubitkom usmenih ispita ostaju s još manje posla, a onaj dio bivših auditornih vježbi koje bi trebali održati će ionako prepustiti asistentima. No krenimo od postojećeg stanja. Kako sam tehničar pokušati ću dati pregled iz toga kuta. Smatram da je postojeća dodiplomska nastava vrlo kvalitetna i da ljudi koji završavaju su izrazito kvalitetni i većinom prekvalificirani za poslove koji ih očekuju. Trenutno je velika potreba za inženjerima kojih zbog ovakvog sustava nema dovoljno. Ono što je trenutna situacija u Hrvatskoj je da samo 7% ljudi ima visoko obrazovanje. Mislim da je to posljedica i sustava, koji je optimiran za tih 7 %. Iz iskustva rada po vani mogu reći da su naši inženjeri jako blizu američkih mastera s tom razlikom da ipak nedostaju određeni tzv. soft skillovi, no kvaliteta ljudi koji kod nas završavaju je obično takva da u par godina rada to nadoknade. Moje iskustvo s ljudima koji su išli na veleučilišta je takvo da je razlika u kvaliteti velika i da se to jasno osjeti i kvaliteta njihove obučenosti većinom ne odgovara trenutnim potrebama, no uz malo poboljšanja mogli bi se doći do željene razine, razine potrebne za prvostupnike. Problem koji trenutno muči naše fakultete je prevelik broj kolegija i njihovo međusobno preklapanje. Ono što je ipak trenutno najkritičnije je posdiplomska nastava i pogotovo doktorski studij koji su katastrofalni što u rezultira time da niti jedno naše sveučilište nije među 500 najboljih u svijetu, a ljubljansko je. I koliko se sjećam i mariborsko je znatno bolje plasirano nego naša. Opis trenutnog stanja provedbe bolonjskog procesa je pokrpaj kako znaš s postojećim resursima. Iako je proces zamišljen bitno drugačije istina je da s postojećom količinom prostora i ljudi kvalitetno odraditi nastavu je nemoguće s toga se pokušava učiniti maksimalno, no s time prilično padaju kriteriji. Zamislite samo situaciju u kojoj umjesto da trebate organizirati laboratorijske vježbe za 50 studenata, to isto morate organizirati za njih 500. Često je veliki problem da vam se preklapaju kolegiji po novom i starom sustavu što dodatno komplicira i povećava posao. O kolektivnom ugovoru i 150 sati nastave po semestru i kako napraviti koji još znastveni rad, nema smisla ni pričati. I da se ubijete od posla i ne vidite obitelj danima ostaje problem prostora gdje studente smjestiti. Isto tako trenutno je samo u glavama par ljudi kako bi uopće trebao izgledati diplomski za studente koji trebaju odslusati još samo godinu i pol. Kako će izgledati posdiplomska mislim da je još samo u magli. S druge strani problemi su nešto što može kao posljedicu imati neka nova rješenja i koja će probuditi uspavanu i uljuljkanu znanstvenu zajednicu. Morati će se naći neka nova rješenja, gdje će i elearning imati veliku ulogu. Ono što mislim da slijedi je potreba za sve većim ulaskom kapitala u obrazovanje i znanost i da država sama neće to moći isfinancirati. Taj efekt može imati veliki efekt na postojeće stanje gdje će se odnosi snaga na sveučilištima promijeniti. Kako trenutno izgleda mislim da se za studente daleko više isplati što prije završiti studij po starom programu i ne čekati bolonjski proces. Prve generacije će biti vrlo brzo propuštene kroz sustav i njihova kvaliteta će biti lošija nego prije. U Njemačkoj, gdje izlaze prvi studenti po novom sustavu su svjesni toga i veliku prednost pri zapošljavanju imaju studenti koji su završili po starom sustavu. No mislim da to stanje ne može trajati dugo i s vremenom će i tvtke se morati navići na to, a porasti će i kvaliteta. Moje mišljenje je ovaj proces velika prilika za promjene, promjene u koje smo morali ući ako želimo biti konkuretni i povećati obrazovanje ukupne populacije. Vrlo važno i po meni temeljno pitanje je organizacija posdiplomskog studija koji zapravo treba dati dodatnu vrijednost. Tu je ono u čemu su Amerikanci najbolji na svijetu. Uz veći upliv industrije stimulirati će se i zanimanja koja stvarno imaju svrhu i potrebu. Biti će naravno velikih potencijalnih problema kao što je potreba za uvođenjem školarina, no to je jedna tema koja zaslužuje zaseban post. Isto tako trebati će omogućiti polaženje nastave i stranim studentima, ali i to da će određeni kolegiji zbog svoje korisnosti biti popularniji što će utjecati na pozitivno takmičenje u akademskoj zajednici. Naravno ko i svaka revolucija i ova će proći krvavo s mnogo problema i žrtava po mom mišljenu ipak konačno rezultirati s povećanjem stope obrazovanosti, no isto tako i s puno manje „lakog života“ na fakultetu kako za studente tako i za nastavnike. U slijedećem postu čitajte razmišljanje kako konkretno povećati kvalitetu znanosti u Rvata i ubrzati ovo vrijeme transformacije sustava visokog školstva. |
srijeda, 04.10.2006.
Žniranci
|
Žniranci, pertle, špigete, vezice.... Nadam se da sam nabrojao sve nazive ovih korisnih traka kojima najčešće vežemo naše cipele. Kada bi mi jedne popucale, znao sam da se sprema ritual odlaska po nove. Ni sam ne znam koliko ga već godina provodim, no ritual se sastojao od odlaska na tramvajsko stajalište glavnoga željezničkog kolodvora i posjet gospodinu koji ih je prodavao. Kada bi došao, obično bi već veselo ustao i prozborio: "izvolite". Ja bih mu pokazao cipelu i žniranac koji je već davao svoje. Iskusnim okom odmah je procijenio kolika je potrebna duljina i ukoliko ne bi imao istu boju i oblik, brzo je našao slične s kojima sam uvijek bio zadovoljan. Cijena je bila obično 10 do 15 kn, no sam taj mali razgovor je puno više. Jućer mi se desilo isto. Vidim, vrijeme je za nove. Poslije ručka sam krenuo po nove. Poveo sam i kolegu koji je trebao napraviti ključ. Žustro smo nastavljali diskusiju o izborima u BiH. Na Glavnom je bilo kao i uvijek živahno. Gomile ljudi, studenti koji preko student servisa zarađuju gurajući vam u ruke bizarne oglase koje obično završe u prvom košu, gomila Romkinja koja su rasprostrle robu po podu i krenule u legendarno "hajmo žene, žene, grudnjaci, majice, gaće ... ajmo još malo....". No moje legende sa žnirancima nije bilo. Pročešljali smo cijeli trg, no nismo ga našli. Uhvatio me nemir. Da nije bolestan, da ga nije netko otjerao. Kako god, legende nije bilo. Otišao sam tužan u Importane i pokušao pronaći iste. Koliko god smo dućana prošli, nismo ništa našli. Tamo je bilo samo cipela i već legendarnih ne pretjerano ljubaznih, ali totalno spremnih za modnu pistu, prodavačica. Pokušao sam i u Konzumu, ništa. Borovo na kraju Pothodnika je bila moja zadnja šansa, no opet ništa. Nitko nije imao nikakve. Uhvatila me panika. Pa gdje ću ih naći? Na kraju sam ipak ih našao u Panu. I to neke reužne smeđe jer su naime imali samo tu boju. Nije baš da odgovaraju, ali barem su zavezane. Kraj dana, odlazak na gledanja i kupovinu tepiha, jurnjava s L. u kolicima po velikim trgovačkim centrima i tjedna kupovina. No ni u njima nije bilo žniranaca. Pa zar je potrošačko društvo toliko daleko otišlo da možeš kupiti nove cipele na svkom uglu, a žnirance nigdje? Ne mogu vjerovati u to. Kada sam došao doma i upalio jednu od komercijalnih televizija i vidio koliko ima reklama, sa sjetom sam se sjetio djetinstva kada se nije puno kupovalo. Nije se puno ni imalo, ali si žnirance mogao naći svuda.... E da ako netko zna što je s legendom s Glavnog kolodvora neka javi... EPILOG: 19.10. Danas sam slučajno prošao Glavnim kolodvorom i sreo legendu. Dogovorili smo narudžbu tako da u ponedeljak konačno dobivam svoje žnirance :) |
utorak, 26.09.2006.
Neki novi klinci
|
Prošli tjedan su mi diplomirala 4 studenta. Bili su malo nervozni, ali ipak odradili su to odlicno. Zadovoljan sam onime sto su napravili. Nadam se da su i oni. Navecer su napravili tulum s ostalima koji su diplomirali toga dana pa se mudro sjetili i asistenata :). Dobro smo se proveli. Njih cetvorica su zapravo dio vece grupe od njih desetak s kojima sam se ovih godina manje vise susretao kroz razne projekte. Zanimljivo ih je sada gledati kako bojazljivo razmisljaju kojim putem krenuti, a zapravo sada su na pocetku puta i mogu grijesiti. Trudim se da ne iskocim i koze i upozorim ih na neke stvari. Ali ne smijem. Svoje sam odradio. Ono sto je definitivno da su jedna od najtalentiranijih generacija koje sam sreo i skidam im kapu. Mogu postici puno, pogotovo ako ostanu ovako povezani. Stoga, sretno momci, a mene cekaju neki novi studenti i neke nove zivotne prekretnice! |
petak, 22.09.2006.
Zašto je mađarski premijer lagao
|
Demonstracije u Budimpešti ne prestaju. Izjava premijera da je lagao biračima prije izbora je digla revolt, kakav bi kod nas jedino eventualno diglo ukidanje subvencionirane prehrane za studente. Nije zalud davno Marx rekao za Hrvate da su najreakcionarniji narod. Mogao bih i dodati najtromiji s vrlo izraženom osobinom zvanom jamranje. No o nama ko narodu i kako se mijenjati biti će prilike. Ono što me je zainteresiralo je to da je čovjek izjavio da je lagao. Vecina se odmah digla na straznje noge i optuzila ga za to. No da li je to bas tako jednostavno. Sto da je ljudima rekao istinu koju zapravo nitko ne zeli cuti? Istinu, da nece i ne smije smanjiti poreze, nego ce ih povecati. Sto da je izbore dobila druga stranka? I pretpostavimo da je ispunila socijalna obecanja. Da li bi to pomoglo zemlji. Sumnjam, reforme bi opet morale doci, vjerojatno i rigoroznije. Kljucno u cijeloj priči je pitanje da li se nekad mora lagati jer ljudi žele da ih se laže. Isto tako, da li je moguće uopće upravljati ekonomijom i zemljom na način da se uvijek podilazi biračima? Lako je bilo Churchillu iskreno obecati samo "Krv, znoj i suze" kada nitko drugi se i ne bi usudio upravljati zemljom. Prije 10-tak godine, novu godinu sam preveo u Poljskoj s crkvom. Bio sam smjesten u jednoj sjajnoj obitelji koji su nam dali mozda i vise nego sto su tada mogli. Sjecam se razgovora s "glavom obitelji", sveucilisnim profesorom ekonomije koji nam je objašnjavao da za uspješnu ekonomsku politiku građani ne bi smjeli znati poteze vlade jer bi svojim znanjem i reakcijama potaknutim tim znanjem mogli umanjiti ili potpuno eliminirati predviđeni napredak. Isto tako nedavno je Rambo Amadeus izjavio da nije za demokraciju zbog toga što smatra da neki ljudi ne bi trebali imati pravo glasa jer imaju premalo informacija da bi o nečemu odlučivali. Ideja je zanimljiva, no nisam siguran kako bi definirao tko smije, a tko ne glasati. Medjutim ono što sam siguran je to da političari nekad lažu i zato što ljudi ne žele čuti ono drugo. Naravno to ne umanjuje grijeh kada lažu da bi imali osobnu korist. |
